Ovaj razgovor, pokrenut saradnjom na prvom diy mini festu “Ples i protest”, vođen je u periodu januar-mart 2010. godine. Uz priču koja sledi, suvišno bi bilo posebno predstavljati i bend i ljude koji ga čine, te stoga, samo kratko: Ljubiša Samardžić.

-Nakon par godina sviranja i pevanja, kako je biti u bendu Ljubiša Samardžić? Kako percipirate jedni druge, a kako Ljubišu (bend, ne čoveka)? Recite nešto lepo i dobro o komunikaciji unutar benda, kao večitom kamenu spoticanja i kamenu temeljcu svake skupine koja broji dvoje ili više ljudi.

Bjeki: Par godina?! Čini se kao par decenija…ma iskomuniciramo sve, i ružno i lijepo, ovako ili onako… znamo se već dugo tako da svatko pretpostavi gdje bi stvari mogle štekati, a gdje sve ide glatko, na sreću mnogo više toga ide glatko tako da to na što se spotičemo najradije šutnemo nogom, pa gledamo kako leti i puca u paramparčad. Koliko ja primjećujem, svako od nas je već i sam sebi individualno prilično smiješan sa svojim glupostima, a pošto njegujemo samokritiku i samokorekciju, nisu potrebne česte i/ili velike vanjske intervencije, čovjek sam skuži gdje je promašio neki dio priče pa se zdravo oznoji da shvati i bend se iskomunicira. Naposlijetku.

Cola: Nakon ovih skoro tri godine postojanja bend je postao sastavni dio života, nešto što je konstantno tu, dobra navika koja pomaže da se lakše nosim sa svakodnevnim sranjima koja pritišću sa svih strana. Bend percipiram prvenstveno kao neki muzičko- prijateljski kolektiv nas petorice. Iako je u pozadini svega prisutna ta politička priča, ne gledam na sve to kao na neki veliki revolucionarni projekt/pothvat, premda se uvijek nadam da možemo utjecati na nekoga sa spikom koju guramo… Komunikacija je temelj svakog odnosa, ali  kako ti kažes i vječiti kamen spoticanja. Funkcioniramo jer smo se navikli na međusobna ispaljenja pa ih, koliko god to nekada bilo teško, pokušavamo prihvatiti ako se već ne mogu mijenjati.

Oli: Mi smo svi jako različiti i iako dolazimo iz te neke HC/Punk priče, brijali smo po različitim mjestima i radili različite stvari, a dok se nismo okupili kao bend, viđali se uglavnom sporadično. Barem ja s ostalima. Meni je ta različitost ujedno i izazov jer treniram svoju toleranciju, a vjerujem i oni svoju. Imali smo nekih manjih ili većih sukoba, ali se sve to riješilo. Dosta komuniciramo ako se stvar zakrči jer su valjda svi dovoljno odrasli da skuže ako zabriju i da se s nekim komprimisima može živjeti.

Meni je super svirati u bendu, družiti se prije i poslije proba, putovati na koncerte i dijeliti zajedničku priču, cugu, hranu, gricklalice i dop Ugodno mi je svirati, daje mi neku super energiju i stvarno se ne zajebavam kad kažem da se osjećam kao malo dijete svaki put kad sjednem za bubnjeve i počnemo vježbati ili počnemo raditi na nekoj novoj stvari. Nisam očekivao da će me u tridesetoj godini i dalje pucati adrenalin prije koncerata… Zato sam i tu. A da je baš dvoje ljudi potrebno za “kamen spoticanja”, nisam siguran. Nekad sam dovoljan sam sebi da se spotaknem.

-Kada pričate o potrebama koje pokreću rad na ovom bendu, između ostalog spominjete i samokritiku koja se odnosi na scenu i milje iz kojeg sami potičete. Odakle ta potreba? Kako vam se sada, nakon par godina rada, čini sopstvena moć samorefleksije?

Bjeki: Potreba za radom postoji,definitivno. Rodila se kroz patnje i radosti dosadašnjih životnih iskustava, nagledali smo se svakakvih pizdarija a i dobijali uvide u mogućnost ljepšeg svijeta. Činimo li ovime nešto u tom pravcu…teško je objektivno reći, “potrebe” se  doista i zadovoljavaju, a da li autentičan progres postoji..ne znam.  Volim misliti kako me rad u Ljubiši slojevitije i brže gradi od nekih drugih bend opcija, jer doživio sam i rad unutar uspavanih i ljenih struktura i mislim kako dovoljno pažljivo promatram i reagiram na ovaj bend i sebe u njemu. Svjesna samorefleksija postoji  i već to što postoji, bez obzira kolika je, me čini zadovoljnim što se družim s tim momcima.

Oli: Potrebe za zajedničkim sviranjem su jako osobne. Energija koju dijelim s tim ljudima na stageu ili probama je nešto što mi treba i gdje se dobro osjećam. Što se tiče kritike “naše” scene kroz naše tekstove, ima je dosta, no ona su uglavnom izraz ličnih frustracija tekstopisca, tj. Fistre. Ja se s njima uglavnom slažem, ali nemam posebnu potrebu to isticati. Komentiram kad mi nešto smeta, pričamo o dosta stvari i u nekima se, naravno, ne slažemo. A i zašto bi? Ja ne podržavam neke ljude i bendove koje Fistra distribuira, ali to je dobar povod za razgovor i razmjenu stavova. S druge strane, prestao sam vjerovati da postoji scena unutar muzičkih ograda i na toj sam tzv. “punk sceni”, koja čak ima i političku pozadinu, susreo ljude s kojima se najrađe ne bi ni u istom tramvaju vozio. Punk je za mene vrlo osoban i individualan i nema veze ni sa politikom, ni sa muzikom.

Cola: Mislim da je kritika temelj te slobodarske priče, a naravno ona ne može postojati bez samokritike. Logično mi je da netko priča o stvarima u koje je najviše upućen, o nečemu čega je i sam/a dio. Sve stvari vezane uz bend raspravljamo svi zajedno i mislim da se tu, u nalaženju nekakvog konsenzusa, očituje naša moć samorefleksije.

-Na koji način se vaša lična stanja odražavaju na dinamiku vašeg rada, s jedne strane, a s druge strane u kakvoj je to korelaciji sa dinamikom scene i nekog šireg okruženja?

Oli: Misliš naša šizofrenija? Nije uvijek lako. Znamo doći nemotivirani na probu, pa takvi i otići s nje. Svi imamo hrpu stvari u “drugim životima” i to se ponekad osjeti. No, do sad smo uspjevali sami sebe istolerirati i razumjeti jedni druge ako nismo baš taj dan u moodu. Mi se možemo ljutiti jedni na druge ili sami na sebe, ali do sad je to bilo uglavnom kratkoročno. Što se tiče fizičke spriječenosti da sviramo više, ona je ozbiljna. Svi mi radimo dosta i ne stignemo svirati koliko bi htjeli. Znali smo imati rupe između proba po dva mjeseca, a između koncerata čak i šest. To je malo demoralizirajuće, ali nekako kad se nađemo, opet sve sjedne na svoje mjesto. Dinamika scene ne postoji kao kontinuum. Sve je to jako proizvoljno i ustvari sporadično, pa i nemamo neku korelaciju s “ostatkom”, ako si mislila na bendove ili fanzine.

Cola: Probe i koncerte doživljavam kao neku vrstu psihoterapije, pa sam zato uvijek željan svirke bez obzira koliko bio sjeban ili sretan. Čak mi je u nekoliko navrata proba pomogla kod migrene! Ali zato mi se psihofizičko stanje odražava na odnos prema tom nekom širem okruženju i nekad jednostavno nisam spreman na rad sa ljudima.

Bjeki: Stvar prioriteta, a oni se izmjenjuju kako mjeseci prolaze, u periodu kada je bend svima numero uno prioritet naprosto cvijetamo, vrištaona. A životne okolnosi rade svoje, pa je često teško. Nitko nije ni rekao da će biti lako, hehe. Borba. Kako bilo, družili se, svirali puno ili malo, i kad nismo u garaži, sviraju nam melodije i ritmovi po glavama, misli se roje, preostale pčele na planeti se boje, pohlepa osvaja a sunce sija.

-Profilisali ste se kroz politiku/e. U kojoj meri je vaše lično političko?

Oli: Jako. Sve što pojedem, popijem, ispričam, odsviram je politika i sadrži neku vrstu stava. Važno mi je to i čini me živim. Ne bih mogao podnijeti klasičan pasivan konzumeristički život. I životni kompromisi koje moraš raditi su politički dok znaš zašto ih radiš i promišljaš o drugačijim opcijama. Meni biti aktivan znači zapravo živjeti.

Cola: Da, istina je da smo se profilirali kroz politiku (anarhizam), i mislim da baš zbog toga ne odvajam osobno od političkog. Isto tako ne odvajam ni pank od političkog, iako masa ljudi to tako ne doživljava. Ljudi su navikli vezati politiku uz političare, a svoje stavove i poteze ne doživljavaju kao političko izjašnjavanje, sa čime se nikako ne slažem.

- Kad već spominjemo antikonzumerizam, da li mislite da je kroz DIY i drugačije ekonomije moguće potpuno izbeći konzumerizam i komodifikaciju ili postoje procepi kroz koje i u takve koncepte može procuriti konzumersko-potrošački duh kapitalizma? Da li ideja i koncept drugačije ekonomije mogu ostati neokrnjeni u sistemu koji je dominantno korporativan i nadmetalački?

Cola: Mislim da je moguće izbjeći konzumerizam, bilo kroz diy priču bilo kroz neke oblike alternativne ekonomije, ali pitanje je koliko je čovjek spreman na odricanje i koliko promišlja  svoje poteze. Na žalost, kapitalizam je uvučen u sve sfere ovog društva pa često prije spominjani pokušaji ostaju samo kao neka etiketa a pod površinom preslikavaju sve ono protiv čega su bili zamišljeni. Tako se na distribucijama najbolje prodaju majice i bedževi, vegan ekipa kupuje proizvode u specijaliziranim dućanima po abnormalno visokim cijenama, bajkovi se koriste kao modni/sportski detalji i sl.

Bjeki: Prodiru ideje u mainstream, prisjećamo se principa koje smo koristili oduvijek. Nije moguće izbjeći konzumerizam i biti član društva. Ali promijena će doći. Nećemo ovako još dugo, ili će da izgori sve ili ćemo se u najpotpunijem smislu vratiti osnovnim ljudskim vrijednostima. Volim misliti da će baš ovo drugo i da se desi. Izlizaju se šljokice i skidaju maske kada čovijek gleda čovijeka u oči. Krepavaju žedni skupi auti, kada čovijek hoda uz čovijeka, krepavaju i televizori kada čovijek gleda čudo Svemira, a ložićemo vatre novčanicama kada čovijek bude razmjenjivao s čovijekom ono što je proizveo. Volim misliti kako će današnji odnosi tehnologije+rasta ljudske svijesnosti i mainstream ustroja ekonomije, koji su naoko kompromisni, isprovocirati jedan novi momenat. Ili će nastati harmonija, ili će nas sve plamen progutati, pa će nastati harmonija,hehehe.

Fistra: Tu dolazimo do kapitalizma s ljudskim licem! U takve stvari ne vjerujem kao što ne vjerujem da možemo uraditi promjene unutar takvog sistema, šta bi to značilo da bi on dozvolio alternativu a bio bi iznad uvjek… To mi zvuči kao oćemo civilno društvo, ukinimo vojsku i plaćajmo onima koji žele u vojsku, takvih je mnogo u ovim ekonokskim okvirima… Ovaj svijet mi izgleda kao da su uvjek korak ispred nas i zato mislim da se sve treba potpuno raspasti i onda se može krenuti realizirati neki novi koncept… Danas možemo samo kao npr. kroz dhp izdavaštvo, da tamo gdje moramo raditi s nekim razinama gledamo da to bude što bezbolnije… pa kad rentamo kombi gledamo da to bude netko od “naših” a ne neki rentakar, kad kupujemo hranu da ju po mogućnosti kupimo od naših ljudi koji ju proizvode, da na našim svirkama jedino mi raspolažemo stvorenim novcem, a ne da tamo nekim bilmezima punimo kase, pa pokušavamo reciklirati stvari širokog spektra kako bi što više izašli iz tog protoka novca, bitno je da to što možeš da ostvariš sada i uradiš…

-Da, uvek postoji problem prostora, ili se pune tuđe kase ili se pod lošim uslovima sarađuje sa klubovima. Autonomni prostori kroz vaše iskustvo? Kako ih stvoriti, a potom sačuvati i izbeći njihovu transformaciju iz kontrakulturnog u subkulturno pri čemu postaju prostori za zabavu lišeni svog prvobitnog subverzivnog potencijala?

Fistra: Autonomni prostori se stvaraju isključivo kroz rad na njima samima, mislim da je to daleko najbolja opcija. Tada si u tome, uviđaš greške, rešavaš to u hodu i još si bolji ako iza sebe imaš povjest, a pogotovo ako si u njoj sudjelovao. Naši najveći problemi nisu bili prostor, kako ga zauzeti, dovesti u funkciju, program, planovi, pa i volja i želja su bili tu, nego jednostavno nismo znali kako se postaviti onom dijelu priče kad se odhrvaš polako s policijom i onda grad krene u ofanzivu pa traži od tebe da zauzmeš oblik da bi mogli da rade s tobom, kako se postaviti kad oni žele da te legaliziraju. Za mene to nikada nije bila pobjeda, niti jedna od opcija, jer ne vidim zašto prolaziti onda taj cijeli skvoterski put da bi na kraju zauzimao formu i pristao na kompromise koji ti kasnije diktiraju sam program ako nikako drugačije onda kroz same financije… Tu su pukli svi prostori koje poznajem u Zagrebu i danas su samo klubovi i poligoni za zabavu koji tu i tamo pomognu u borbi kad im se to uklopi u bukirani raspored… Uglavnom,  treba raditi na tome, svaki neuspjeh je škola.

Cola: Na žalost, pogotovo na ovim područjima, rijetko se može naći neki autonomni prostor. Često ljudi misle da prostori koji su u rukama nevladinih organizacija imaju autonomiju, a ne shvaćaju da vlast vrlo dobro koristi takve prostore kako bi imala pod kontrolom dešavanja na toj tzv. alternativnoj sceni. To je ta igra demokracije kada se prostori dodjeljuju da bi se  ušutkalo nezadovoljstvo i kako bi se spriječilo njegovo širenje, a aktivnosti su dopuštene do neke granice kada ne štete statusu quo.  Takvi prostori su često i financirani od strane grada/države pa ne mogu izraziti dublju kritiku postojećih društvenih odnosa. S druge strane, prostori se mogu unajmljivati od malih privatnika, ali i u tom slučaju se nastavlja začarani krug kapitalističkih odnosa. Mislim da u postojećem društvu jedino skvotirani prostori koji se samofinanciraju mogu zadržati kontrakulturni duh i tu se vrlo dobro mogu spojiti i zabavni i subverzivni potencijali cijele priče.

-Kako funkcioniše dhp u smislu ekonomske održivosti? A kako u smislu smeštanja muzike i muzičkog u socijalni kontekst, što je sadržano u krilatici “pank muzika za radikalne socijalne promene”? Kako se opisuju njene vrednosti u pozitivnim terminima.

Fistra: dhp je dugi niz godina gradio samoodrživu priču, da bi ona to danas uistinu bila. Puno je tu ljudi prošlo koji su dali doprinos kako bi stvorili neku platformu koja bi mogla pružiti iste uvjete bendovima koji izlaze na dhp …  Tu je negdje ta socijalna priča i moment koji su mnogi prepoznali i upravo zbog toga su volontirali tj. dali svoje slobodno vreme za druženje, diskusiju, štampu, slaganje fanzina, izdanja, odrađivanje prodaje po gigovima, svojim gradovima i selima… Neke akcije unutar dhp-a su bile usmjerene ka financiranju drugih grupa ili planova… a i mi smo kroz ak47, danas sa Ljubišom dosta kretali tako da je sve to dolazilo do ljudi pa je sve to skupa dobivalo smisla… Internet je samo dodatno proširio priču, ali isto tako smanjio nakladu, najradikalniji dio priče je taj kad pogledaš unazad i kad vidiš da su stvari moguće samo treba orati, a ono najradikalnije je to kad vidiš da i danas rade izdavaštva koja smo doslovce pogurali u njihovim začecima… a svako malo ti neko kaže u nekom razgovoru da je taj rad utjeco na njih, da je sama dhp priča vrlo inspirativna…

-Ovde kod nas se odomaćila fraza „Ma sve je to pank (brate)!“ i često se koristi kako bi se opravdale neke veoma loše i negativne pojave u panku i na pank pozornici. Koliko ste vi imuni na prizivanje pank  autoriteta u te svrhe?

Cola: I ovdje se udomaćila ta fraza ali se najčešće koristi u zajebanciji iako je potekla upravo iz slučajeva koje ti spominješ. Imamo i pjesmu u kojoj govorimo o tome, a radi se o ekipi  kojoj pank ne  predstavlja ništa više od muzičkog pravca i nikada neće promisliti o tim zadanim obrascima ponašanja . Ako je to pank, ja sam breakdancer!

Fistra: … na nekoj svirci ekipa se rasplesala surovo i prigrabila cijeli prostor za sebe i ti ih moliš za malo pažnje jer ipak je pre brutalno i svima smeta, istina da te osim njih i gro drugih ljudi čudno gleda kao što im sereš mada im taj pogo i samima smeta ali znaju ekipu pa im je glupo kenjati, jebote pa i ja ih znam i ne kenjam im, samo u kurcu je da zbog takvog nasilnog plesa cure se prebace sa strane ili odostraga, da su svi izudarani i izaljevani pivom, da je i hrpa stakla na podu i da je neko skoro dobio bocu u glavu… Mislim da je moja reakcija opravdana i u kurcu je da ja odem ako mi se ne sviđa, jer zašto ne bi ti odjebo odavde ako se tebi ne sviđa i pusti priče brate to je pankčina… i onda Cola napiše tekst  “Napredak”  to je pank! Samo to ćes mi reći?… Kao pričamo cijelo vrijeme o nekoj sceni, povezanosti, principima, progres, napredak, a tapkamo pod oštrim svijetlima supermarketa!

Bjeki: Možda je korištenje te fraze ipak samo arogancija mladosti. Iskaz ne napada na ego. Nas pet smo lopine i štakori, kad krademo, kažemo da je to pank, kad nam nešto uspije, i to ili glavom kroz zid, ili zato što smo zdravo tulavi, na sto puta teži način nego u ljepšem i/ili konvencijalnom scenariju, i to nam je tad pank. Za Colu zasigurno znam da kad odradi tešku šljaku, kakvu god, fizikala il mentala, pa tek kad je stvar do kraja gotova, nagradi se pivom i popije ga na eks, smatra da je to pank, a ostali… Ma, nismo imuni, živimo i učimo, i nadamo se da iz dana u dan radimo manje sranje.

- Da li ste aktivni u nekim drugim politički angažovanim kolektivima osim ovog muzičkog?

Fistra: Osobno pristupam ljudima ili grupama kad u tome prepoznam nešto do čega i sam držim…

Bjeki: Ne.

Cola: Na žalost, zbog nedostatka vremena, malo sam se isključio iz nekih stvari u kojima sam prije sudjelovao. Ali kad mogu pomognem kolektivu koji gura infoshop, radi novine “Ispod pločnika” i anarhistički sajam knjiga…

- Pitali ste me da li se srpski jezik izmenio u poslednje vreme i konstatovali kako se hrvatski izmenio tako što se udaljio od nekada zajedničkog, srpsko-hrvatskog jezika i kako je samo to udaljavanje bio centralni cilj tih izmena. Da li je problem takve vrste institucionalizacije nacionalizma prepoznat kod vas u društvu? Ako se jezik kreira u institucijama sistema, povrh rodno nesenzitivnog jezika koji reflektuje odnose dominacije, dobijamo jezik na kome se reflektuju i društvene i političke prilike datog istorijskog trenutka. Koliko su te nove izmene zaista uticale na govrni jezik? I šta mislite o fenomenu prevođenja sa srpskog na hrvatski od strane nekih anarhističkih kolektiva? Da li se tu radi o podilaženju nacionalističkoj klimi i javnom mnenju? Da li mislite da je to kontraproduktivno?

Cola:Mislim da  taj problem nikada nije bio dovoljno diskutiran u društvu da bi bio prepoznat. S jedne strane, prepoznaju ga nacionalisti, koji ga i forsiraju, kao i ljudi koji se bave jezikom a čija većina to uopće ne smatra problemom nego su možda i sami sudjelovali u njegovoj kreaciji. S druge strane ljudi koriste taj jezik iz čiste navike, zbog konstantnog bombardiranja njime od strane države putem školstva, medija i raznih institucija. U momentu dok ovo pišem, program u kojem radim mi konstantno podcrtava sve srbizme u tekstu! Znači, te promjene su utjecale na govorni jezik, ali ljudi ih nisu doživjeli kao nikakav nasilni element nacionalizma. Povukao bih paralelu sa jezikom koji se koristi na toj nazovimo slobodarskoj sceni, a također je pun institucionaliziranih, akademskih izraza za koje smatram da su smišljeni od strane elite da bi povećali jaz između klasa. Srećom, brdo riječi iz doba Tuđmana nisu se ustalile niti u institucionalnom niti u govornom jeziku. Dijalekti su  najmanje mijenjani u cijeloj toj priči i  zato ih smatram najljepšim dijelom ovoga jezika.

Kod ovog zadnjeg dijela pitanja mislim da se radio o čistom prilagođavanju javnosti i mislim da je to u najmanju ruku smiješno.

Fistra: Krenuću od kraja pitanja…  Uvjek mi je bilo smiješno kad bi neko prevodi sa srpskog na hrvatski i obrnuto jer  ako uzmemo u obzir da ljudi  u potpunosti razumije i da će primiti informaciju s potpunim razumjevanjem stvarno nevidim tu potrebu… Ali onda tamo negdje  2000. godine na jednom od satstanka komnetiramo letak i dosta ljudi na tom sastanku želi da se termini kao šta su radnici,  borba pa do krajnosti solidarnost izbace i zamjene adekvatnijim riječima kako to nebi na nas bacilo sjenu nekih prošlih vremena, šta sad to znači, jednom sam prilikom i konstatirao da je to nacionalizam u nama s kojim se moramo znat nositi ali ljudi su me uvjeravali da su to samo termini, i danas to ne razumijem. Kako neko može biti alergican na riječ solidarnost i šta sad koristiti šta uzajamno pomaganje kao to je bolji hrvatski rijecnik… A to se i dogodilo kako bi digli nacionalnu svijest trebalo je raskrstiti sa starim i jezik se rapidno mijenjao i mnogi će reći da se nije puno promjenio jer se nisu zadrzale “ustaške” riječi, ali on se sve jedno profilirao onako moderno kao šta je i danas nacionalizam i fašizam moderna stvar, definitivno su političke sfere utjecale na sam jezik. To možemo vidjeti danas na modernom hrvatskom jeziku ali isto tako i prisutnosti engleskog jezika svugdje u svetu.

Bjeki: Na društvenoj razini, primjećujem kako se prije par godina osijećalo trenje u društvu, na svim razinama. Polemiziralo se, kudilo, odobravalo i ismijavalo što nam se dešava sa jezikom, a i jezicima u regiji. Danas jako malo ljudi polemizira, odobrava ili kudi, a više nikom nije smiješno. A i izlizala se teme, postala nezanimljva. Rekao bih kako većini ljudi više nije bitno što se dešava s jezikom, nije više jedna od tema razgovora. Velikim djelom zbog toga što se mediji bave drugim temama. Drugim djelom što je danas ovdje veći dio društva koncentriran  na jedan subjekt i jedan do dva glagola (JA, IMATI, PREŽIVJETI), a tema jezika i kako promijene u njemu mijenjaju svijest i društvo su ostavljene manjini  ljudi koja se također poprilično koncentrira na onaj subjekt i jedan ili obadva glagola. Kod jezika mi je zanimljivo što mnogo ljudi često ne razmišlja baš puno o tome što govore, i tako nesvjesno lažu i pričaju gluposti, masu toga ne razumijem kada razgovaram s nekim, žele nešto reći a ja čujem ono što su rekli, a ne ono što su mislili izraziti rečenim. Kad pitam za pojašnjenje kažu nešto treće, opet ili laž ili besmislicu. A shvaćam kako to rade nenamjerno. I ja to prečesto radim. Zato smatram kako ću se skoncentrirati na jednu određenu mikrorazinu, tj. da shvatim šta pričam, a time postići iskreno da pričam, nego na tu makrorazinu, jer ako znam šta pričam, znam i šta čujem. Također mi je bitniji sadržaj, a ne forma koja ga prenosi. Koncentriraću se da shvatim što je rečeno, napisano, prevedeno, bilo to prevedeno sa srpskog na hrvatski ili ne. Ne znam ti ja za te različite rase, jezike…

-Imate novi materijal i pripremate novo split izdanje sa bendom Csihas Beno. Kako to da ste se baš s njima u kolo uhvatili? I kakvi su utisci sa snimanja?

Cola: Na žalost, na snimanjima smo uvijek kratki sa vremenom pa to malo kvari ukupni dojam. Ali sve u svemu, iako na momente naporno, sa snimanja ostaje sjećanje na tri dana druženja i uživanja. Suradnja sa Csihas Beno je klasična pank priča. Poznanstvo preko fanzina i distribucije, pa kasnije i zajedničkih koncerata dovelo je do ideje za zajedničkim izdanjem…

Oli: Csihasi su se dogodili kao što ti se dogodi brdo neočekivanih stvari u životu. Odsvirali smo par koncerata s njima i skužili da možemo energetski funkcionirati. Na snimanju je bilo super, baš preslušavamo nemiksani materijal i još uvijek sam oduševljen. Miks bi trebali baciti u 2. mjesecu, a ubrzo nakon toga bi valjda trebao i taj vinil ugledati svjetlo dana. Ne mogu dočekati….

-U kojim aktivnostima pronalazite zadovoljstvo? Da li mislite da je ono (zadovoljstvo) bitno ili/ i nužno kada su u pitanju vaše političke aktivnosti? Da li za vas praksa koja izjednačava sredstvo sa ciljem sama po sebi pruža zadovoljstvo?

Fistra: … kad smo odlazili za Brisel na demonstracije nije mi se dalo ići, bili smo bez financija, jedino za šta smo imali je bio keš za soping kartu do Trsta, od tamo šverc, stotinu presjedanja do Pariza, pa šverc Pariz-Brisel… Sve je to trajalo dobra tri dana… To smo već prošli i nisam imao opet volje to odrađivati, ali s druge strane želio sam ići dalje i dati doprinos… to smo uradili! Nikad nisam volio ići u antifa akcije, ne volim skakati po ljudima, ne volim kad oni skaču po meni, ne volim noževe, pištolje, ali sve me je to obilježilo, rehabilitacije u bolnicama murija postale su naša svakodnevica, ali s druge strane nisam htio da se moje aktivnosti odraze samo na bend, fanzin, izdavaštvo, znači na stvari koje me jako ispunjuju i koje volim, nego sam htio dati doprinos u borbi … Kad smo radili grafite najviše smo volili ispisivati  glavni cilj edukacije nije znanje nego akcija …. mogu ti reć da me je to poprilično odredilo.

Cola: Kako mi se mijenjaju prioriteti u životu, tako se mijenjaju i stvari koje me vesele. Ima nekih konstanti (muzika, druženje, stolni tenis …) ali ostalo uglavnom ovisi o okolnostima. Ne sudjelujem u političkim aktivnostima koje mi ne pružaju zadovoljstvo i mislim da ako netko odrađuje stvari sa kojima se ne osjeća  dobro treba ići raditi za neku stranku čiji se program slijedi bez pogovora. Prema tome, smatram da sredstva i ciljevi moraju biti međusobno povezani.

-Koliko je u malim koracima, krećući se ka konačnom cilju, važno negovati pozitivan duh i optimizam?  Da li je vama u ovoj svakodnevnom životu i obitavanju u društvu koje nije po meri vas samih (konzervativnom, nacionalističkom i na bilo koji drugi način ograničavajućem) teško iznedriti vedrinu?

Cola: Taj konačni cilj bi trebao biti pozitivan pa bi tako i na putu do njega trebalo održati pozitivan duh i optimizam. Ali zbog ovih stvari koje si navela, plus još što stvari koje stišću iz dana u dan, nekad je teško, gotovo nemoguće, iznjedriti vedrinu. Jebiga, to su razdoblja u životu i imam osjećaj da sam razapet između dvije strane; one “bit će bolje” i one “uvijek će biti sve gore i gore”.

Fistra: Za mene su bitni ti mali koraci, važno je da radimo. Konačan uspijeh me nikad i nije toliko zanimao, ni krajnji ni onaj koji bi mogli dosegnuti trenutnim radom… Bilo mi je najbitnije da radimo jer samo tako smo mogli učiti… Pozitivan duh je uvjek bio prisutan… optimizam nije nikad bio dio naše priče uvjek smo bili realni i zato smo znali gdje stojimo i kakvi su nam izgledi… Baš komentiram film “Bastards of utopia” s jednim poznanikom i on mi kaže sve je to ok, ali precrnjak mi je sve skupa, a i sve skupa mi odiše previše neuspjehom… I bio je u pravu pa nije to holivudska produkcija… Ko je gledo dokumentarac o anarhističkoj borbi sa sretnim krajem? Kada će i postajati uvjeti za takav kraj, onda sami ti dokumentarci neće biti niti potrebni, kao i sam anarhizam…

Cola: A za održavanje pozitivnog duha, evo dva vica…

- Dvoje ljudi u sudnici čeka kraj brakorazvodne parnice. Nakon nekog vremena pojavljuje se sudac i kaže:

“Sada ni službeno više niste muž i žena.”

A tip će na to:

“A jesmo još uvijek brat i sestra?”

- Koliko je punxa potrebno da bi se promijenila žarulja?

100.

Jedan mijenja, a ostali su na guest listi.

Nakon januarskog festivala, vreme je da se vratimo uobičajenim aktivnostima i da ugostimo dva nova benda iz Evrope, koja prolaze kroz naše krajeve. Ovaj put u pitanju su bendovi iz Austrije i Mađarske – Boredom i Rivers Run Dry, a datum je 13.februar, subota. Adresa – Klub Fili, Resavska 32. Upad: 200 dinara.

Boredom su iz Austrije i sviraju brzi i besni neokrasterski hardkor pank, pod uticajem bendova poput Tragedy, His Hero Is Gone, Ekkakia, itd. Prvi demo su snimili u junu prošle godine, a planiraju nekoliko splitova u ovoj godini. Jedno od prvih split izdanja biće sa bendom iz Holandije, koji ćemo takođe uskoro ugostiti – Sand Creek Massacre. Veb adresa na kojoj možete poslušati nekoliko njihovih pesama je www.boredomoverall.blogspot.de.

River’s Run Dry nam dolaze iz Mađarske i sviraju odličan mračni hardkor pank, pod uticajem Catharsisa i onog-svima-nam-dobro-poznatog ritma na bubnjevima (dbit, dbit!). Tokom leta 2008. izdali su (ne prijatelje, već) EP sa četiri pesme. Poslušajte ih na adresi: http://www.myspace.com/riversrundrydbeat

Ovaj koncert održaće se u senci najavljenog suđenja uhapšenoj šestorki optuženoj za međunarodni terorizam zbog navodnog bacanja zapaljenih pivskih boca na grčku ambasadu početkom septembra prošle godine, kada je na ambasadi pričinjena šteta od 18 evra. Više informacija o ovom skandaloznom političkom procesu možeta da pročitate na: http://monitoring.zbrka.net/ . Takođe na istom sajtu možete da potpišete peticiju koja zahteva odbacivanje ove besmislene optužnice za međunarodni terorizam: http://monitoring.zbrka.net/?page_id=23 – pozivamo vas da je potpišete, to je najmanje što možemo zajedno uraditi u ovom trenutku. Početak suđenja je najavljen za 17.februar 2010.

Solidarnost sa Mitrom i ekipom!

Ples i protest protiv državne represije!

Vidimo se na koncertu!

Petak, 26. 03. 2010.

15:00 – 20:00
[kino Europa, Varšavska 3]

Sajam knjiga – dođite i pogledajte knjige koje nude izdavači, besplatne materijale različitih grupa, novine, časopise… Pogledajte popis sudionika (objavljujemo čim stignu prve potvrde sudjelovanja).

15:00
[kino Europa, Varšavska 3]

RUČAK - Hrana, a ne oružje! dijeli besplatan veganski ručak.

19:00
[kino Europa, Varšavska 3]

Akademistički pristup anarhizmu

Akademizam, kao vrlo određen način pristupanja i kritiziranja svijeta oko sebe, očešao se naravno i o načine društvenog organiziranja ili neorganiziranja pa tako i o anarhističku teoriju i praksu koja, kroz svoje temeljne principe, zahtjeva ukidanje sveučilšta i akademističkog pristupa, tj. načina na koji sveučilište i njegovi pronositelji (kadar) funkcioniraju i u skladu s time i djeluju. To nije spriječilo mnoge anarhiste da postanu dio tog miljea i osnažuju njegov elitistički i autoritarni diskurs koji egzistira kao jedina realnost/dimenzija koju akademska zajednica razumije. Nameće se pitanje koliki je domet akademskog propitivanja anarhizma i može li takav pristup općenito biti od koristi u propitivanju društva ako je proizašao iz autoritarnog sustava kojeg je pronositelj, a samim time i ograničen u njegovu propitivanju i dokidanju jer mu upravo on omogućava elitističku poziciju?
U ovoj raspravi svakako treba uzeti u obzir i razmotriti antiintelektualizam i “hiperaktivizam” koji su rašireni u anarhističkom pokretu.

Subota, 27. 03. 2010.

10:00 – 15:00
[Varšavska/Cvjetni trg]

Sajam knjiga se seli na otvoreno, pa su knjige dostupne i na “špici”… U slučaju lošeg vremena sajam se seli nazad u kino Europa (Varšavska 3).

14:00
[Varšavska/Cvjetni trg]

RUČAK - Hrana, a ne oružje! dijeli besplatan veganski ručak.

15:00 – 20:00
[kino Europa, Varšavska 3]

Sajam knjiga – dođite i pogledajte knjige koje nude izdavači, besplatne materijale različitih grupa, novine, časopise…

19:00
[kino Europa, Varšavska 3]

Strategije socijalnih sukoba

Kada se govori o društvenim sukobima, strategijama i taktikama otpora državnoj represiji, najčešće u okvir svake rasprave dolazi diskusija o upotrebi nenasilnih ili nasilnih taktika. Iako je u posljednje vrijeme ta diskusija prevaziđena pozivom na izbor različitih taktika, čime je uvelike riješen problem postizanja konsenzusa oko izbora taktika, u praksi je i dalje vidljiva velika osjetljivost na upotrebu nasilnih metoda otpora. Čak i ako se uspije zanemariti razmišljanje unutar okvira binarnih opozicija nasilje/nenasilje, pitanje oko nasilja kao metode i dalje ostaje poprilično zbunjujuće. Tako se događa da u otporu represiji anarhisti često odbijaju koristiti metode koje sistem smatra radikalnima kako na sebe ne bi navukli još veću represiju, čime zapravo vrše svojevrsnu autorepresiju i neutraliziraju vlastito djelovanje. S druge strane, u posljednje su vrijeme brojni primjeri u kojima su se ljudi, koji se ne identificiraju s anarhizmom ili anarhističkim pokretom, pokazali mnogo spremnijima radikalizirati vlastito djelovanje u borbi protiv represije. Ovakvo stanje zapravo ukazuje na nekoliko stvari; težinu izrazito negativnog semantičkog polja termina nasilje, težinu određivanja granice između nasilja i nenasilja, utjecaj ideologije pacifizma i konteksta unutar kojeg se djeluje. Diskusija na temu strategija socijalnih sukoba trebala bi prije svega uzeti u obzir strategije institucionalizirane represije i institucionaliziranog djelovanja s ciljem slamanja svakog pokreta otpora. Tek u takvom širem okviru, određene strategije dobivaju ili gube smisao i svrhu. Činjenica je da je osnovni prioritet državnih institucija održavati tzv. normalno stanje i spriječiti bilo kakvo djelovanje koje bi moglo narušiti to stanje, a u tome idu toliko daleko da je već i samo razmišljanje o otporu represiji i želji za promjenom dovoljno za daljnje podvrgavanje institucionalnoj represiji. I tada se više ne radi toliko o metodama koje su nasilne ili nenasilne, već se naglasak premješta na opozicije legalno/ilegalno, normalno/nenormalno…
Što uopće znači izbor strategija socijalnih sukoba i koje mogućnosti imamo? Odakle potreba za autorepresijom i koji su uistinu motivi otpora represiji? Koje su ideologije i iskustva utjecale na određene stavove prema različitim metodama otpora? Sve su to samo neka od pitanja koja bismo voljeli otvoriti predviđenom diskusijom za koju preporučamo sljedeću literaturu: Peter Gelderloos: How Nonviolence Protects the State, Boston: South End Press, 2007. (dostupno u slobodarskoj knjižnici i čitaonici Roko i Cicibela); Uri Gordon: Peace, Love and Petrol Bombs; Anarchism and Violence revisited u Anarchy Alive, Pluto Press, London, 2008.; Ward Churchill: Pacifism as Pathology

10:00 – 15:00
[kino Europa, Varšavska 3]

Sajam knjiga – dođite na kavu ili čaj, potražite knjigu koju ste propustili prethodnih par dana, pozdravite se sa sudionicima i provedite nedjeljno prijepodne u ugodnom društvu…Time zatvaramo 6. Anarhistički sajam knjiga.

Evo još jednog Burevestnik izveštaja, u kome ćemo vam zahvaliti što ste žive/i i u kome ćemo radosno da se osvrnemo na prethodno dešavanje. Dakle naš prvi mini festival „Ples i protest“ je prošao odlično, uprkos problemima koje smo imali/e u njegovoj pripremi. Nasmeja lica, prepun klub, odlični bendovi i odlična, prijateljska atmosfera su dali smisao svim nerviranjima i nezgodama koje smo imali/e u prethodnih mesec dana. Ugostili/e smo prijatelje i prijateljice iz Rumunije, Zagreba i Sombora, učvrstili/e stara prijateljstva i stekli nova, te uspeli/e pokriti sve troškove festivala, bez pomoći sponzora i donatora. „Uradi sam/a“ filozofija, možda kod nas, u našem društvu i u našem pokretu, još nije dovoljna snažna i zrela, ali sve ovo shvatamo kao korake koji idu u pravom smeru – ka povećanju autonomije i slobode u svakodnevnom životu. Uspeli smo da u dogovorima sa ljudima sa kojima delimo slične poglede i želje, obezbedimo većinu opreme za koncert, iako to zahvaljujući našem neiskustvu i nedovoljnoj komunikaciji nije 100% uvek funkcionisalo kako treba. Zato nestrpljivo iščekujemo sledeći festival kao novi izazov i novu priliku za uklanjanje počinjenih grešaka.

Žao nam je što ovaj festival nije imao i eksplicitnije političke poruke, pošto u našem društvu itekako postoji potreba za njima (teme su svuda oko nas – od uhapšenih anarhista i političkog procesa protiv njih, preko teške pozicije radničke klase i diktature kapitala u senci Evropske unije, do ugroženih prava manjina unutar konzervativne i desničarske Srbije), no to isto predstavlja područje koje ćemo u budućnosti sigurno više i snažnije pokrivati.

Na skoro svim snimljenim fotografijama, koje i sami možete da pogledate, vide se radosna i nasmejana mlada i ne-tako-mlada lica. To je ono što smo želeli/e da vidimo i ono što želimo i u budućnosti da gledamo. Snažno pulsiranje života na marginama države i sistema; oblikovanje snage koja će doneti promenu u ovom starom i pokvarenom svetu kapitala i hijerarhija.

Do tada, vidimo se ponovo, prvom sledećom prilikom. Možda na protestima, možda na koncertima, možda slučajno u prolazu. Tu smo mi i tu ste vi, a tu je i novi svet koji dolazi.

Burevestnik,
januar 2010.

All photos made by http://www.myspace.com/volpenera.

Drage i dragi,

U decembru smo mirovali sa koncertima, ali zato novu godinu započinjemo ambiciozno, sa našim prvim mini festivalom.

Nastupiće:

Ljubiša Samardžić, na ponovnom kratkom proputovanju kroz nase krajeve.

Pavilionul 32, legendarni trešeri iz Temišvara, koji godinama rade na obaranju svetskog rekorda u broju održanih koncerata. Ovo će im nažalost biti poslednji koncert.

Csihás Benő, paur vajlns iz Sombora, brzo, brže najbrže. Ludilo i zezanje.

Crustavci, nakon pauze od pet godina, ponovo na stejdžu, bez nekog posebnog razloga, osim želje za zabavom i bukom. Mada, može to i pompeznije da se najavi, pošto se radi o desetogodišnjici od osnivanja benda.

Katma, novi bend, stare face. Razigrani hc pank

Ulaz: 300 dinara. Start: 22h, no dođite i malo ranije da zauzmete mesto. Mesto dešavanja: klub Maršal 6, Brankova 19 (kroz prolaz u dvorište, pa desno).

Vidimo se!

Okej, evo nas kod jednog izdanja koje u samom startu rađa očekivanja. Dželo Biafra udružen sa ekipom iz bendova Victims Family, Freak Accident, Faith No More (i još mnogih drugih) ponovo je tu, da pljune, analizira, kritikuje, uzivikne, udari i pretpostavljam dobro se zabavi. S tim što ovo nije planirano kao projekat već kao pravi bend, znaći turneja batice, putovanja, ful tajm džab i slično.

Šta znam, Dželo iza sebe ima milion raznih projekata u milion raznih žanrova, plus raznorazni spokenvordi, i ko zna šta još ne, i od svega toga ono na šta se zaista jesam primao (a kada to kažem mislim da sam imao osećaj da moći da letim ako se bacim sa balkona) jeste bio prvi Lard (Dželo plus Ministry). I saradnja se No Means No je bila kul, no to (a i ostalo) mi je sve negde u prolazu dolazilo i odlazilo.

A šta imamo ovde? Dobra produkcija, gitare jasne i energične, vozi zika, Dželo zvuči dobro kao i uvek i sve ovo meni najviše vuče na Dead Kennedys, sa povremenim hard rok šmekom. Kao – Dead Kennedys dvadeset godina kasnije. Dobro je. Nije ludo, nije lucidno, nije genijalno, ali je pošteno odsvirano, od strane ljudi koji su znali šta rade i šta žele i koji znaju kako da naprave dobru pesmu – ovo je istovremeno i najveća snaga i najveća slabost albuma. Tekstovi puni cinizma govore o iskorištavanju radničke klase od strane vlasnika kapitala, Svetske banke, korporacija, pesme protiv političara – stare dobre teme još jedanput pomenute. Ako, i treba. Album se završava šmekerskim i rokerskim rifom „I won’t give up“ u kojoj, cenim, je sumirana Dželina životna filozofija i poruka – „I won’t give up, it’s not an option!“ i onda dalje (moram, jače je od mene) – „While everybody around me feels broken down and defeated, I feel this surge of energy. I wanna rock and roll, let my sick humor explode, smile as I set everything on fire. So in my own small way I’d rather make history than watch it on TV. So I made a vow and you can do it now corporations can’t have me… Insurrection, streets, votes, with our cash, goodbye Coca-Cola and chain stores”. Saundtrak za iščekivanje 2012.

Izdavač: Alternative Tentacles records, 2009
Jello Biafra and Guantanamo School of Medicine myspace

Star Fucking Hipsters – Never rest in peace, LP

Još jedno novo izdanje Alternative Tentaclesa, mlađa ekipa koja je bila u bendovima Leftover Crack, Choking Victim, Degenerics i Stza… Šta znam, nisam ja pratio nešto tu američku pankeraj scenu zadnjih godina, pa mi i ne znače mnogo ova imena, al najavljuju ih ko superstar bend, možda i zbog gostovanja članova drugih bendova (Subhumans, Culture Shock, Bouncing Souls…). U odnosu na prethodni album koji je izašao na Fat Wreck Chordu, ovde su stvari već na svom mestu – u melodičnim delovima ne zvuče patetično, već raspevano, zvuk na celom izdanju je tvrđi u odnosu na prvenac i pesme su bolje. Jako dobri refreni, hitični, znate ono – pesnica u vazduh, piva u ruci i skakanje na sve strane – vlažni pankerski san. Šalu na stranu, stvarno je okej izdanje, iako sam na osnovu opisa na sajtu Alernative Tentacles očekivao neki bućkuriš, pošto se na istom mestu, pominju i crust i ska i metal i pank… I stvarno ima toga svega, al nekim čudom ovde taj spoj radi. U tekstovima ide red kritike američke imperijalističke politike, pa red protiv rata, pa red protiv crkve i njenog mešanja u pravo na abortus, pa red emocija i socijalne neadaptiranosti i tako dalje… Američki klinci koji bi da svet bude bolje mesto, nadam se da će biti tu i za desetak godina, a ne na pozicijama moći koje sada kritikuju. Dobro je ovo. Ploča izašla na Alternative Tentaclesu, CD na Fat Wrecku…

Izdavač: Alternative Tentacles records, 2009
Star Fucking Hipsters myspace

Stupids – The kids don’t like it.. CD/LP

Hehe, pazi i njih kada su se ponovo okupili, c c c, kultni melo/thrash bend iz osamdesetih ponovo jaše i ne radi se o besmislenom i ispraznom izdanju, već ga bome matorci gaze sve u šesnajst. Super produkcija, dobre pesme u rangu sa nekadašnjim, sličan fazon, možda vokal malo grublji, neki njihovi interni fazoni između pesama… Tekstove nisam našao na netu kada sam tražio, sada me mrzi da ponovo gledam. Ma ono, svi vi matorci skinite ovo i podsetite se jednog super benda, nećete se razočarati jer magija je tu – solažice sa razloženim akordima, brzi rifovi i ritmovi, pevljivi refreni, fino, fino… Mlađa generacijo potraži Peel session, Peruvian Vacation, i ostala kultna izdanja, nećeš se pokajati. Eno vam Vikipedija, eno vam Soulseek, nije toga bilo nekada, bando razmažena. Hmmmm, sada ide pesma “Charloton Heston” hitčina nema šta…

Izdavač: Boss Tunage records, 2009

Stupids myspace

From the Depths – Germinate CD

Evo ekipe koja ima kod mene poprilično velik kredit, a za koji sam mislio da će se ovim izdanjem istrošiti. No da krenem od početka. Pre već dosta vremena sam slučajno nabasao na ovo, album novog benda Catharsis/Requiem ekipe i odmah sam se primio da preslušam izdanje, pogotovo što se u „reklami“ pominju Crass, Conflict, dbit, neredi i slično… Catharsis je svojim albumom Passion napravio eksploziju na DIY sceni krajem devedesetih (seća li se neko koncerata koje su održali u Banja Luci, a pogotovo u Beogradu?), Requiem je bio mnogo mirniji nastavak Catharsisa, ali sa nekim svojim šmekom. Takođe, ova ekipa je započela i CrimethInc projekat koji je prevazišao granice pank kontrakulture i postao možda i najuticajniji anarhistički agitatorski kolektiv, kroz koji su mnogi mladi ljudi po prvi put došli u kontakt sa radikalnim slobodarskim idejama. (Druga je tema kritika Krajmtinka i ograničenja njegovog romantičarskog i militantnog anarhizma.)

Na prvo slušanje sam se smorio. Sve mi je zvučalo pretenciozno, pevanje neuklopljeno u muziku, produkcija prečista, pesme previše i nepotrebno ambiciozne. Tako je bilo i sa drugim i sa pedeset drugim slušanjem. Jednostavno me nije radilo. Napravio sam pauzu od par meseci (zbog objektivnih razloga, nisam na čemu imao da slušam muziku) i onda ponovo pokušao, i opet nije išlo. Muke Sizifove. Okej, na kraju evo me u fazi dok mi se glava klima u ritmu muzike, pevušim refrene i kontam da ovo i nije tako loše. Okej, nije loše. Ali nadam se da je ovo samo uvod u sledeće mnogo bombastičnije izdanje sa prljavijom produkcijom, boljim aranžmanima i energičnijim pesmama. Tekstovi su dobri, peva se na engleskom i španskom, npr. posvećeni sukobima u Oaksaki (radi se o višemesečnoj borbi naroda ove siromašne meksičke pokrajine usmerenoj protiv diktatorskog guvernera, pogledajte na Kontrapunktu više o tome, recimo na ovom linku, dalje sami potražite, ima mnogo o tome).. Pisani su na specifičan način koji je Brajan (ex Catharsis pevač) usavršio u Catharsisu, poetična mešavina političkog i ličnog, uz arhetipske simbole bliske svim ljudima, koji oslikavaju žudnju za drugačijim i nama bližim svetom. Recimo Joan of Arc with Hair Aflame, završna pesma – „The ashes of witches and warriors settle into the brutalized soil and the seeds of new revolutions germinate where the last were destroyed… Across centuries of darkness we can already see from here the sun on the horizon of a new dawn…“. Zaključna i subjektivna procena je: nije loše, ali znam da može i bolje. Šteta bi bilo ne ispratiti jake tekstove sa jakom muzikom.

Izdavač: Crimethinc
From the depths sajt

Blackbird Raum – Under the starling host CD

Šta li se sve kuva u anarhističkom kulturnom podzemlju… Ovo mene koji nemam pojma kako je zvučala srednjevekovna muzika najviše podseća na srednjevekovne narodne vašare, gde ljudi plešu i skaču, tapšući rukama i pevajući. Ne znam baš ni koji su instrumenti ovde u pitanju, čujem neki žičani instrument, harmoniku i kojekakva šuškanja, više glasova peva zajedno… Okej, nemamo više srednjevekovne vašare, ali dobro bi ovo zvučalo i na ulici, na protestima, gde ima puno ljudi i puno energije… A muzika, hm, hm, dopada mi se fazon, ali bilo je i uspešnijih folk pokušaja (Levellers, npr.), mada nije loše, nije loše… Uf, kuda li sve ovo ide, mnogo se energije kuva ispod mejnstrim društva, na različite načine se ova energija oblikuje i usmerava, a globalni i lokalni problemi se samo zaoštravaju. Kažu da je ovo muzika za barikade… Pa ne znam baš, videćemo.

Izdavač: Little Black Cart
Blackbird Raum sajt
Blackbird Raum myspace

Brain Killer – s/t singl

Huuuuuh, klanje! Disorder buka, Discharge sirovost, produkcija u funkciji prljavštine i energije, mikrofonija maltene nonstop piči, glas promukao i besan, hardkor bomba, odličan singl. Singl je i pravi format za ovu muziku. Brzi delovi se prekidaju sa nojzičnim sporijim, no nema tu mnogo filozofije, udri i ožeži. Obečavajuće. Bend je inače iz Masačusetsa, ako nekog zabole. Mene ne.

Izdavač: Deranged records, 2009

Magrudergrind – s/t CD

O ovim američkim grajnd veseljacima sam slušao dosta hvalospeva nakon njihovog beogradskog koncerta koji sam nažalost propustio. Kad li to beše, pre godinu dve? Novi album, klanica u 15 i kusur pesama, odličan početak sa „The protocols of anti sound“ i „mističnim“ i sporim uvodom, preko koga ide recitovanje na meni nepoznatom jeziku. Nakon te uvodne pesme nastavlja se, hmmm, pa grajdn. Brzo, brzo, najbrže, šta znam, porede ih sa Napalm Death, čiji ja nikad nisam bio fan, što se može reći i za ceo grajnderski pravac. Nije ni sve u brzini. Ovde ima i sporih delova, srednje brzih i zakucavajućih, kako to već ide. Različiti semplovi između pesama, gitara bi mogla masnije i teže da zvuči. Produkcija moderna. Meni je ovo dosta pomagalo u radu na ulici, dok su bile niske temperature, Magruderi su mi zamenjivali radijator/vatru/ili-šta-već-toplo-može-da-se-iskoristi.i svaki put kada bi album kretao ispočetka temperatura oko mene bi rasla par stepeni. Znači, brate, ovo vredi imati u dugim zimskim noćima. Pogotovo ako ste grajnder/ka.

CD izdavač: Willowtip records, 2009
LP izdavač: Six Weeks records, 2009
Download albuma

Distonn/Disbreakz – Unpredictable breaks = unpredictable mind, split

Split izdanje dva elektronska projekta na Dtrash-u, verovatno najjačoj izdavačkoj kući u oblasti digitalnog hardkora, brejk kora i ostalih andergraungd elektronskih pravaca. Moje su simpatije ovde na strani Distonna, pošto su pesme strukturisanije i deluje mi da je više truda uloženo u njihovo pravljenje. Istrzani ritmovi, ubačene distorzirane gitare, ragga zapevanje i politički stavovi (npr. „Capitalist slavery“). Disbreakz kasapi neke pop hitove, ubacujući u originalne melodije razvaljujuće ritmove i semplove. Kontam da je njemu bilo zabavno to da radi, a i meni je zabavno, ali nakon par slušanja pažnja mi posustaje, kao i zainteresovanost za ponovno puštanje. U pesmi „Breakpunx strikes back“ usemplovan je neki naš electro pop, ne mogu da skontam koja je to pesma niti čija je, ali razume se jasno ženski glas koji peva „Javi se“ i „Ti nisi normalan“… Na poleđini ovog izdanja stoji „Unpolitical = braindead“. Ako ste nam rekli, rispekt.

Izdavač: DTrash records, 2009

- – - – - – - – -
Sve recenzije napisao: KWK

Subota nije obećavala, jednostavno sam imao takav osećaj. Ustavši nakon naporne večeri, razvlačio sam se ceo dan po stanu, zima i hladnoća su mi ušli pod kožu i kosti, te sam veći deo dana proveo pod ćebetom, neprestano vrteći deset televizijskih kanala u nedogled. Sa hladnoćom je polako došla i depresija. Ubitačna kombinacija.

Kakogod, preživevši popodne kako sam znao i umeo, uputio sam se na unapred dogovorenu lokaciju. Našavši se sa ostatkom bande uputismo se ka Maršalu. Da li da napominjem da smo bili prvi? Šta da se radi, kao poštujemo dogovore, ako kažu u 20h, mi tada i dolazimo. Organizatorki je ovo bio prvi koncert u tom klubu i bilo joj je bitno da sve prođe okej. U skladu sa svojim raspoloženjem bio sam skeptičan. Ipak je bio jebeni sveti Nikola, kada pola Srbije slavi, a druga polovina ide u goste, a još tome treba dodati i elementarnu snežnu katastrofu koja je zavejala beogradske ulice. Ništa nam nije preostalo nego da se zabijemo u neki ćošak i sačekamo ostale bendove i opremu. Nedugo zatim ljudi počeše da pristižu, oprema se nameštala, montirala, štelovala, itd. Da bi sve bilo haotično i u skladu sa mojim raspoloženjem, pobrinulo se gitarsko pojačalo. U pitanju je bilo neko čehoslovačko pojačalo marke „Tesla“, koje je više ličilo na grejalicu, nego na pojačalo.Nisam ja bač neko zakeralo koje inisistira na ne znam kakvoj opremi, ali to pojačalo nije odavalo utisak da će dati bilo kakav zvuk, što je na kraju i bilo tako, ali smo uspeli da posudimo pojačalo od Maršala.

Čast da prvi otvore koncert imali smo mi, odnosno Bottox – u pitanju je trešersko pankerski grajnd, ili grind/thrash sa pankerskim stavom, ludo i brzo. Imali smo pehove, ispadale su palice, grešili smo, ali na svu sreću niko nije primetio.A i nije poenta da budemo precizni ko švajcarski sat, ipak je to jedno opušteno veče, malo veća proba i zabava, bar je tako izgledalo zbog opuštene i prisne atmosfere. Hit po hit i privedosmo repertoar kraju, dva nova hita premijerno na kraju. Posle nas Klopka za pionira – čini mi se da nisam prava osoba koja bi mogla da opiše šta se tu dešavalo. U pitanju je nekakav indastrial/nojz/post/nju vejv, ili šta već. Gomila buke, nerazgovetnih tekstova, čudnih zvukova. Bez obzira što meni i nisu baš legli, ekipi su se dopali. Primetio sam da su ih ljudi baš ispratili. Izgleda da imaju kultni status, ili bar počinju da ga dobijaju. Nakon ni sam ne znamo koliko minuta buke uslediše Humanist. To je drugi put da ih gledam, prvi put je bio na legendarnom Šipucu u Kambelevcima, a pošto se tog prvog puta ne sećam baš najbolje, ovo mi je došlo kao vatreno krštenje. Odmah na početku su počeli da praše i prava je šteta što oprema nije bila bolja jer bi dojam bio još bolji. Odličan nastup popraćen komentarima između pesama koji su nam pomogli da shvatimo zbog čega su tako besni i o čemu zapravo pevaju.Dodatnom zagejavanju doprineo je Lemi aka Shon koji je energično pratio svaku pesmu, pa je u jednom trenutku završio i na bas pojačalu. Na kraju su nam priredili mali performans i otišli.

Čast da zatvore ovaj slavski koncert imali su Terrarium. Opet nisam najbolja osoba da daje sud o njihovom nastupu, jer takvu muziku baš i ne slušam, ali potrudiću se da budem što objektivniji. U pitanju je neki sludge/crust/metal, jako spore pesme, mračni rifovi, jako prljav i težak zvuk gitare, mračni tekstovi. Malo su mi bili previše mračni, i povratili su mi rasploženje sa početka večeri. Ali to im je valjda i bila namera, da stvore tu mračnu atmosferu. Nakon dvadesetak minuta, priveli su nastup kraju,a to je bio i kraj večeri.

Uprkos mojim crnim sumnjama, pojavilo se pedesetak ljudi, što je jako dobro, s obzirom na okolnosti . Nemam informaciju da li je sve prošlo kako treba, ali se nadam da ćemo najzad dobiti mesto na kojem će moći da se rade koncerti i u budućnosti.

xVx

Već druga recenzija koju pišem, a u kojoj moram da pljunem na srpsku (a i svaku drugu) policiju. Jebali ih i međunarodni teroristi i oni koji su odlučili da tako nazovu onu idiotsku akciju bacanja molotovljevih koktela na grčku ambasadu u Beogradu, i oni koji šalju pandura u civilu da prisluškuje razgovore u kafani, i one koji šalju žandaremiju na nikad benigniju akciju ostavljanja cveća i sveća u pomen na dečaka ubijenog u Grčkoj od strane policije, tačno pre godinu dana.

Dakle, koncert u policijskoj državi.

Na koncert upadamo sa malim zakašnjenjem, Trutov(c)i već sviraju, piče hardkor pank, treši zvuk, kratke i brze pesme, znate već. Fino zvuče, mada nemaju najbolji zvuk, a i oseti se da nisu uigrani zbog nemogućnosti za redovno vežbanje. Uspeo sam da uhvatim samo drugi deo koncerta Zagrepčana Junk Messiah, pošto sam se malo zapričao na šanku. Dobro zvuče, pfffff, mrzim da smišljam poređenja, meni je to vuklo na Ameriku osamdesetih, sa treš delovima, nisam ih pre slušao, ali za prvi put sasvim okej. Atmosfera nikad mrtvija, stvarno ne znam šta je sa ljudima bilo te večeri, ne sećam se kada sam zadnji put bio na koncertu na kome je bio tako mlak fidbek publike. Te večeri sam prvi put nakon nekoliko meseci popio par čaša vina i bilo mi je lepo, mada mi to nije pomoglo da pažljivije pratim svirku, heh… Bendovi su te večeri zaslužili mnogo topliju atmosferu.

k.

Banatski Rock Club – Zrenjanin

Katma, Unison – upad 100

Magla na putu! Super. Brzinom od 50 km na čas i spretnošću i odgovornom vožnjom naših vozača stižemo u Zrenjanin city! Posle kraće pauze na periferiji ZR-a eto nas ispred kluba u kome će se koncert i održati. U pitanju je Banatski Rock Club. Fino mestašce za oko stotinak ljudi čiji enterijer krase slike Frenka Zape, Black Sabbatha i razne ploče rock’n’roll ekipe iz kasnih 60ih i 70ih godina prošloga veka. Ovo je inače prvi koncet u ovom prostoru u organizaciji Banat Hard Kor ekipe iz Zrenjanina. Aha, kad smo već kod probijanja leda i Katmi a bogme i Unison-u su ovo prvenci u ovom lepom gradu na obali Begeja. Koncert je počeo dosta kasno. Magla i kašnjenje uzrokovano istom su jedan od razloga, mada nije ni bilo potrebe počinjati ranije. Instrumenti su na bini, tonska je odrađena, sve je spremno! Prvi se na binu penju Katma! Novi bend sastavljen od bivših (i sadašnjih) članova Jatagana, Senza Replice, The Truth of XXX-a, Crustavaca … (spisak je dugačak). Šestočlana povorka na čelu sa 2 ženska vokala, jednim agresivnim a drugim, na momente agresivnim, na momente laganim, emotivnim. Muzika bi se mogla okarakterisati kao brzi punk sa blagim hard core uticajem. Tekstovi su angažovani, slobodarski ali otpevani (pošto ih nisam čitao) na vrlo originalan i ne-kliše način. Priča između pesama nije izostala, i reakcija je, uglavnom, bila aplauz i urlik mase. Kad smo već kod ljudi, u klubu je bilo negde, po mojoj slobodnoj proceni, između 40 i 60 ljudi. Katma, kao što rekoh, prvi put svira u Zrenjaninu a ovo je njena druga svirka, inače. Svirali su oko 30 minuta i za kraj otprašili jednu obradu. Na moju veliku radost to je bila ’’Oh Bondage Up Yours!’’ od X Ray Spex. A da, zaboravih da dodam da je Katma i inter city bend Kraljevo, Zrenjanin, Beograd relacija. Posle malo duže pauze, na binu izlaze Unison. O Unison-u se može puno govoriti. Bend je nastao pre 17,18 godina. Kako su se članovi smenjivali tako se i muzika menjala. Danas, za razliku od ranih dana kada su svirali hardcore u stilu Gorilla Biscuits i Bold, sviraju neki tripozni hardcore/metal sa svakakvim začinima. Malo matematike, malo brzine, malo etno zvuka, malo sporijih delova. Sve u svemu, jako uvežbano i tehnički potkovano. Ne može im se na tome ništa zameriti. E sad ukusi su različiti pa se nekome više sviđa xUNISONx, a nekome ovaj današnji .UNISON. No to da ostavimo po strani i po na osob. Odsvirali su nekih 40 minuta do sat vremena i tu beše kraj. Nakon svirke još malo se blejalo po klubu, malo ispred kluba, malo sa pandurima u klubu i onda kud koji mili moji.  Put magle se nastavio ali smo svi srećni kući stigli. Da rezimiramo. Klub – super, Katma – Bog, Unison – Objasnili, Ljudi – Bomba!, Sledeća svirka u Zrenjaninu – Jedva se čeka, Izveštaj – KRAJ.

Piše: ALERTA!

Što se tiče samog imena benda, radi se antitezi dogme. Etimološki, dihotomija je jasna iz engleskog jezika, catma/dogma. Reč je o parodiji preuzetoj iz jedne izmišljene religije – diskordijanizma. Diskordijanci/ke nemaju dogme (apsolutna verovanja), ali zato imaju katme (relativna meta-verovanja). Centralna diskordijanska katma glasi: “Svaka tvrdnja je istinita u nekom smislu, neistinita u nekom smislu, besmislena u nekom smislu, istinita i neistinita u nekom smislu, istinita i besmislena u nekom smislu, neistinita i besmislena u nekom smislu i istinita, neistinita i besmislena u nekom smislu.” Ako ponovite ovo 666 puta doživećete neverovatno prosvetljenje u nekom smislu.

Status//Hysterie je hardcore/punk/crust bend iz Nemačke. Formacija kao kod Katme. 2 vokala, 2 gitare, bubanj i bas. Pevaju na nemačkom što zvuči i više nego moćno. Nemački rulez! Takođe veoma energični, mada malo manje veseli od Katme, a malo više mračni. Manuela takođe priča u pauzama između pesama, no u onoj histeriji koja se širila Žicom, teško je bilo razumeti šta. Ali kako muzika govori više od hiljadu reči, komunikacija kao ključ svega nije izostala, te nam pojas spašavanje koji prizivaju u jednoj od svojih pesama (ABSPRUNG sometimes things that have not been mentioned between two or more persons, can be the reason for some serious misunderstandings. Is there any lifebelt to get out of this mess?) ovaj put nije bio potreban. I opet su se smenjivali vokali Manuela, Martin, Manuela, Matrin. Oboje duboko posvećeni i predani onome što rade. Isto tako smenjivali su se brzi delovi sa sporima, a atmosfera kreirana ovakvom dinamikom bacala nas sa jednog  udaljenog ćoška uma na drugi, ili je barem meni tako izgledalo. Kao pre i posle bure. Kada su završili, jasno, bilo je kao posle bure. Fini ljudi, što bi se reklo “true”. Sve što su nam ispričali u intervjuu koji smo odradili dve nedelje ranije putem internet prepiske, potvrdio je susret uživo. To su oni, bez lažnog predstavljanja. Jedni drugima prijatelji, autonomna bića koja stvaraju živote za sebe i toplo dočekuju ljude koje sreću na putu kojim idu. Neka bude još ovakvih susreta i neka bude još ovakvih koncerata. I za njih i za nas.

mirela