Ovaj razgovor, pokrenut saradnjom na prvom diy mini festu “Ples i protest”, vođen je u periodu januar-mart 2010. godine. Uz priču koja sledi, suvišno bi bilo posebno predstavljati i bend i ljude koji ga čine, te stoga, samo kratko: Ljubiša Samardžić.
-Nakon par godina sviranja i pevanja, kako je biti u bendu Ljubiša Samardžić? Kako percipirate jedni druge, a kako Ljubišu (bend, ne čoveka)? Recite nešto lepo i dobro o komunikaciji unutar benda, kao večitom kamenu spoticanja i kamenu temeljcu svake skupine koja broji dvoje ili više ljudi.
Bjeki: Par godina?! Čini se kao par decenija…ma iskomuniciramo sve, i ružno i lijepo, ovako ili onako… znamo se već dugo tako da svatko pretpostavi gdje bi stvari mogle štekati, a gdje sve ide glatko, na sreću mnogo više toga ide glatko tako da to na što se spotičemo najradije šutnemo nogom, pa gledamo kako leti i puca u paramparčad. Koliko ja primjećujem, svako od nas je već i sam sebi individualno prilično smiješan sa svojim glupostima, a pošto njegujemo samokritiku i samokorekciju, nisu potrebne česte i/ili velike vanjske intervencije, čovjek sam skuži gdje je promašio neki dio priče pa se zdravo oznoji da shvati i bend se iskomunicira. Naposlijetku.
Cola: Nakon ovih skoro tri godine postojanja bend je postao sastavni dio života, nešto što je konstantno tu, dobra navika koja pomaže da se lakše nosim sa svakodnevnim sranjima koja pritišću sa svih strana. Bend percipiram prvenstveno kao neki muzičko- prijateljski kolektiv nas petorice. Iako je u pozadini svega prisutna ta politička priča, ne gledam na sve to kao na neki veliki revolucionarni projekt/pothvat, premda se uvijek nadam da možemo utjecati na nekoga sa spikom koju guramo… Komunikacija je temelj svakog odnosa, ali kako ti kažes i vječiti kamen spoticanja. Funkcioniramo jer smo se navikli na međusobna ispaljenja pa ih, koliko god to nekada bilo teško, pokušavamo prihvatiti ako se već ne mogu mijenjati.
Oli: Mi smo svi jako različiti i iako dolazimo iz te neke HC/Punk priče, brijali smo po različitim mjestima i radili različite stvari, a dok se nismo okupili kao bend, viđali se uglavnom sporadično. Barem ja s ostalima. Meni je ta različitost ujedno i izazov jer treniram svoju toleranciju, a vjerujem i oni svoju. Imali smo nekih manjih ili većih sukoba, ali se sve to riješilo. Dosta komuniciramo ako se stvar zakrči jer su valjda svi dovoljno odrasli da skuže ako zabriju i da se s nekim komprimisima može živjeti.
Meni je super svirati u bendu, družiti se prije i poslije proba, putovati na koncerte i dijeliti zajedničku priču, cugu, hranu, gricklalice i dop 
Ugodno mi je svirati, daje mi neku super energiju i stvarno se ne zajebavam kad kažem da se osjećam kao malo dijete svaki put kad sjednem za bubnjeve i počnemo vježbati ili počnemo raditi na nekoj novoj stvari. Nisam očekivao da će me u tridesetoj godini i dalje pucati adrenalin prije koncerata… Zato sam i tu. A da je baš dvoje ljudi potrebno za “kamen spoticanja”, nisam siguran. Nekad sam dovoljan sam sebi da se spotaknem.
-Kada pričate o potrebama koje pokreću rad na ovom bendu, između ostalog spominjete i samokritiku koja se odnosi na scenu i milje iz kojeg sami potičete. Odakle ta potreba? Kako vam se sada, nakon par godina rada, čini sopstvena moć samorefleksije?
Bjeki: Potreba za radom postoji,definitivno. Rodila se kroz patnje i radosti dosadašnjih životnih iskustava, nagledali smo se svakakvih pizdarija a i dobijali uvide u mogućnost ljepšeg svijeta. Činimo li ovime nešto u tom pravcu…teško je objektivno reći, “potrebe” se doista i zadovoljavaju, a da li autentičan progres postoji..ne znam. Volim misliti kako me rad u Ljubiši slojevitije i brže gradi od nekih drugih bend opcija, jer doživio sam i rad unutar uspavanih i ljenih struktura i mislim kako dovoljno pažljivo promatram i reagiram na ovaj bend i sebe u njemu. Svjesna samorefleksija postoji i već to što postoji, bez obzira kolika je, me čini zadovoljnim što se družim s tim momcima.
Oli: Potrebe za zajedničkim sviranjem su jako osobne. Energija koju dijelim s tim ljudima na stageu ili probama je nešto što mi treba i gdje se dobro osjećam. Što se tiče kritike “naše” scene kroz naše tekstove, ima je dosta, no ona su uglavnom izraz ličnih frustracija tekstopisca, tj. Fistre. Ja se s njima uglavnom slažem, ali nemam posebnu potrebu to isticati. Komentiram kad mi nešto smeta, pričamo o dosta stvari i u nekima se, naravno, ne slažemo. A i zašto bi? Ja ne podržavam neke ljude i bendove koje Fistra distribuira, ali to je dobar povod za razgovor i razmjenu stavova. S druge strane, prestao sam vjerovati da postoji scena unutar muzičkih ograda i na toj sam tzv. “punk sceni”, koja čak ima i političku pozadinu, susreo ljude s kojima se najrađe ne bi ni u istom tramvaju vozio. Punk je za mene vrlo osoban i individualan i nema veze ni sa politikom, ni sa muzikom.
Cola: Mislim da je kritika temelj te slobodarske priče, a naravno ona ne može postojati bez samokritike. Logično mi je da netko priča o stvarima u koje je najviše upućen, o nečemu čega je i sam/a dio. Sve stvari vezane uz bend raspravljamo svi zajedno i mislim da se tu, u nalaženju nekakvog konsenzusa, očituje naša moć samorefleksije.
-Na koji način se vaša lična stanja odražavaju na dinamiku vašeg rada, s jedne strane, a s druge strane u kakvoj je to korelaciji sa dinamikom scene i nekog šireg okruženja?
Oli: Misliš naša šizofrenija? Nije uvijek lako. Znamo doći nemotivirani na probu, pa takvi i otići s nje. Svi imamo hrpu stvari u “drugim životima” i to se ponekad osjeti. No, do sad smo uspjevali sami sebe istolerirati i razumjeti jedni druge ako nismo baš taj dan u moodu. Mi se možemo ljutiti jedni na druge ili sami na sebe, ali do sad je to bilo uglavnom kratkoročno. Što se tiče fizičke spriječenosti da sviramo više, ona je ozbiljna. Svi mi radimo dosta i ne stignemo svirati koliko bi htjeli. Znali smo imati rupe između proba po dva mjeseca, a između koncerata čak i šest. To je malo demoralizirajuće, ali nekako kad se nađemo, opet sve sjedne na svoje mjesto. Dinamika scene ne postoji kao kontinuum. Sve je to jako proizvoljno i ustvari sporadično, pa i nemamo neku korelaciju s “ostatkom”, ako si mislila na bendove ili fanzine.
Cola: Probe i koncerte doživljavam kao neku vrstu psihoterapije, pa sam zato uvijek željan svirke bez obzira koliko bio sjeban ili sretan. Čak mi je u nekoliko navrata proba pomogla kod migrene! 
Ali zato mi se psihofizičko stanje odražava na odnos prema tom nekom širem okruženju i nekad jednostavno nisam spreman na rad sa ljudima.
Bjeki: Stvar prioriteta, a oni se izmjenjuju kako mjeseci prolaze, u periodu kada je bend svima numero uno prioritet naprosto cvijetamo, vrištaona. A životne okolnosi rade svoje, pa je često teško. Nitko nije ni rekao da će biti lako, hehe. Borba. Kako bilo, družili se, svirali puno ili malo, i kad nismo u garaži, sviraju nam melodije i ritmovi po glavama, misli se roje, preostale pčele na planeti se boje, pohlepa osvaja a sunce sija.
-Profilisali ste se kroz politiku/e. U kojoj meri je vaše lično političko?
Oli: Jako. Sve što pojedem, popijem, ispričam, odsviram je politika i sadrži neku vrstu stava. Važno mi je to i čini me živim. Ne bih mogao podnijeti klasičan pasivan konzumeristički život. I životni kompromisi koje moraš raditi su politički dok znaš zašto ih radiš i promišljaš o drugačijim opcijama. Meni biti aktivan znači zapravo živjeti.
Cola: Da, istina je da smo se profilirali kroz politiku (anarhizam), i mislim da baš zbog toga ne odvajam osobno od političkog. Isto tako ne odvajam ni pank od političkog, iako masa ljudi to tako ne doživljava. Ljudi su navikli vezati politiku uz političare, a svoje stavove i poteze ne doživljavaju kao političko izjašnjavanje, sa čime se nikako ne slažem.
- Kad već spominjemo antikonzumerizam, da li mislite da je kroz DIY i drugačije ekonomije moguće potpuno izbeći konzumerizam i komodifikaciju ili postoje procepi kroz koje i u takve koncepte može procuriti konzumersko-potrošački duh kapitalizma? Da li ideja i koncept drugačije ekonomije mogu ostati neokrnjeni u sistemu koji je dominantno korporativan i nadmetalački?
Cola: Mislim da je moguće izbjeći konzumerizam, bilo kroz diy priču bilo kroz neke oblike alternativne ekonomije, ali pitanje je koliko je čovjek spreman na odricanje i koliko promišlja svoje poteze. Na žalost, kapitalizam je uvučen u sve sfere ovog društva pa često prije spominjani pokušaji ostaju samo kao neka etiketa a pod površinom preslikavaju sve ono protiv čega su bili zamišljeni. Tako se na distribucijama najbolje prodaju majice i bedževi, vegan ekipa kupuje proizvode u specijaliziranim dućanima po abnormalno visokim cijenama, bajkovi se koriste kao modni/sportski detalji i sl.
Bjeki: Prodiru ideje u mainstream, prisjećamo se principa koje smo koristili oduvijek. Nije moguće izbjeći konzumerizam i biti član društva. Ali promijena će doći. Nećemo ovako još dugo, ili će da izgori sve ili ćemo se u najpotpunijem smislu vratiti osnovnim ljudskim vrijednostima. Volim misliti da će baš ovo drugo i da se desi. Izlizaju se šljokice i skidaju maske kada čovijek gleda čovijeka u oči. Krepavaju žedni skupi auti, kada čovijek hoda uz čovijeka, krepavaju i televizori kada čovijek gleda čudo Svemira, a ložićemo vatre novčanicama kada čovijek bude razmjenjivao s čovijekom ono što je proizveo. Volim misliti kako će današnji odnosi tehnologije+rasta ljudske svijesnosti i mainstream ustroja ekonomije, koji su naoko kompromisni, isprovocirati jedan novi momenat. Ili će nastati harmonija, ili će nas sve plamen progutati, pa će nastati harmonija,hehehe.
Fistra: Tu dolazimo do kapitalizma s ljudskim licem! U takve stvari ne vjerujem kao što ne vjerujem da možemo uraditi promjene unutar takvog sistema, šta bi to značilo da bi on dozvolio alternativu a bio bi iznad uvjek… To mi zvuči kao oćemo civilno društvo, ukinimo vojsku i plaćajmo onima koji žele u vojsku, takvih je mnogo u ovim ekonokskim okvirima… Ovaj svijet mi izgleda kao da su uvjek korak ispred nas i zato mislim da se sve treba potpuno raspasti i onda se može krenuti realizirati neki novi koncept… Danas možemo samo kao npr. kroz dhp izdavaštvo, da tamo gdje moramo raditi s nekim razinama gledamo da to bude što bezbolnije… pa kad rentamo kombi gledamo da to bude netko od “naših” a ne neki rentakar, kad kupujemo hranu da ju po mogućnosti kupimo od naših ljudi koji ju proizvode, da na našim svirkama jedino mi raspolažemo stvorenim novcem, a ne da tamo nekim bilmezima punimo kase, pa pokušavamo reciklirati stvari širokog spektra kako bi što više izašli iz tog protoka novca, bitno je da to što možeš da ostvariš sada i uradiš…
-Da, uvek postoji problem prostora, ili se pune tuđe kase ili se pod lošim uslovima sarađuje sa klubovima. Autonomni prostori kroz vaše iskustvo? Kako ih stvoriti, a potom sačuvati i izbeći njihovu transformaciju iz kontrakulturnog u subkulturno pri čemu postaju prostori za zabavu lišeni svog prvobitnog subverzivnog potencijala?
Fistra: Autonomni prostori se stvaraju isključivo kroz rad na njima samima, mislim da je to daleko najbolja opcija. Tada si u tome, uviđaš greške, rešavaš to u hodu i još si bolji ako iza sebe imaš povjest, a pogotovo ako si u njoj sudjelovao. Naši najveći problemi nisu bili prostor, kako ga zauzeti, dovesti u funkciju, program, planovi, pa i volja i želja su bili tu, nego jednostavno nismo znali kako se postaviti onom dijelu priče kad se odhrvaš polako s policijom i onda grad krene u ofanzivu pa traži od tebe da zauzmeš oblik da bi mogli da rade s tobom, kako se postaviti kad oni žele da te legaliziraju. Za mene to nikada nije bila pobjeda, niti jedna od opcija, jer ne vidim zašto prolaziti onda taj cijeli skvoterski put da bi na kraju zauzimao formu i pristao na kompromise koji ti kasnije diktiraju sam program ako nikako drugačije onda kroz same financije… Tu su pukli svi prostori koje poznajem u Zagrebu i danas su samo klubovi i poligoni za zabavu koji tu i tamo pomognu u borbi kad im se to uklopi u bukirani raspored… Uglavnom, treba raditi na tome, svaki neuspjeh je škola.
Cola: Na žalost, pogotovo na ovim područjima, rijetko se može naći neki autonomni prostor. Često ljudi misle da prostori koji su u rukama nevladinih organizacija imaju autonomiju, a ne shvaćaju da vlast vrlo dobro koristi takve prostore kako bi imala pod kontrolom dešavanja na toj tzv. alternativnoj sceni. To je ta igra demokracije kada se prostori dodjeljuju da bi se ušutkalo nezadovoljstvo i kako bi se spriječilo njegovo širenje, a aktivnosti su dopuštene do neke granice kada ne štete statusu quo. Takvi prostori su često i financirani od strane grada/države pa ne mogu izraziti dublju kritiku postojećih društvenih odnosa. S druge strane, prostori se mogu unajmljivati od malih privatnika, ali i u tom slučaju se nastavlja začarani krug kapitalističkih odnosa. Mislim da u postojećem društvu jedino skvotirani prostori koji se samofinanciraju mogu zadržati kontrakulturni duh i tu se vrlo dobro mogu spojiti i zabavni i subverzivni potencijali cijele priče.
-Kako funkcioniše dhp u smislu ekonomske održivosti? A kako u smislu smeštanja muzike i muzičkog u socijalni kontekst, što je sadržano u krilatici “pank muzika za radikalne socijalne promene”? Kako se opisuju njene vrednosti u pozitivnim terminima.
Fistra: dhp je dugi niz godina gradio samoodrživu priču, da bi ona to danas uistinu bila. Puno je tu ljudi prošlo koji su dali doprinos kako bi stvorili neku platformu koja bi mogla pružiti iste uvjete bendovima koji izlaze na dhp … Tu je negdje ta socijalna priča i moment koji su mnogi prepoznali i upravo zbog toga su volontirali tj. dali svoje slobodno vreme za druženje, diskusiju, štampu, slaganje fanzina, izdanja, odrađivanje prodaje po gigovima, svojim gradovima i selima… Neke akcije unutar dhp-a su bile usmjerene ka financiranju drugih grupa ili planova… a i mi smo kroz ak47, danas sa Ljubišom dosta kretali tako da je sve to dolazilo do ljudi pa je sve to skupa dobivalo smisla… Internet je samo dodatno proširio priču, ali isto tako smanjio nakladu, najradikalniji dio priče je taj kad pogledaš unazad i kad vidiš da su stvari moguće samo treba orati, a ono najradikalnije je to kad vidiš da i danas rade izdavaštva koja smo doslovce pogurali u njihovim začecima… a svako malo ti neko kaže u nekom razgovoru da je taj rad utjeco na njih, da je sama dhp priča vrlo inspirativna…
-Ovde kod nas se odomaćila fraza „Ma sve je to pank (brate)!“ i često se koristi kako bi se opravdale neke veoma loše i negativne pojave u panku i na pank pozornici. Koliko ste vi imuni na prizivanje pank autoriteta u te svrhe?
Cola: I ovdje se udomaćila ta fraza ali se najčešće koristi u zajebanciji iako je potekla upravo iz slučajeva koje ti spominješ. Imamo i pjesmu u kojoj govorimo o tome, a radi se o ekipi kojoj pank ne predstavlja ništa više od muzičkog pravca i nikada neće promisliti o tim zadanim obrascima ponašanja . Ako je to pank, ja sam breakdancer!
Fistra: … na nekoj svirci ekipa se rasplesala surovo i prigrabila cijeli prostor za sebe i ti ih moliš za malo pažnje jer ipak je pre brutalno i svima smeta, istina da te osim njih i gro drugih ljudi čudno gleda kao što im sereš mada im taj pogo i samima smeta ali znaju ekipu pa im je glupo kenjati, jebote pa i ja ih znam i ne kenjam im, samo u kurcu je da zbog takvog nasilnog plesa cure se prebace sa strane ili odostraga, da su svi izudarani i izaljevani pivom, da je i hrpa stakla na podu i da je neko skoro dobio bocu u glavu… Mislim da je moja reakcija opravdana i u kurcu je da ja odem ako mi se ne sviđa, jer zašto ne bi ti odjebo odavde ako se tebi ne sviđa i pusti priče brate to je pankčina… i onda Cola napiše tekst “Napredak” to je pank! Samo to ćes mi reći?… Kao pričamo cijelo vrijeme o nekoj sceni, povezanosti, principima, progres, napredak, a tapkamo pod oštrim svijetlima supermarketa!
Bjeki: Možda je korištenje te fraze ipak samo arogancija mladosti. Iskaz ne napada na ego. Nas pet smo lopine i štakori, kad krademo, kažemo da je to pank, kad nam nešto uspije, i to ili glavom kroz zid, ili zato što smo zdravo tulavi, na sto puta teži način nego u ljepšem i/ili konvencijalnom scenariju, i to nam je tad pank. Za Colu zasigurno znam da kad odradi tešku šljaku, kakvu god, fizikala il mentala, pa tek kad je stvar do kraja gotova, nagradi se pivom i popije ga na eks, smatra da je to pank, a ostali… Ma, nismo imuni, živimo i učimo, i nadamo se da iz dana u dan radimo manje sranje.
- Da li ste aktivni u nekim drugim politički angažovanim kolektivima osim ovog muzičkog?
Fistra: Osobno pristupam ljudima ili grupama kad u tome prepoznam nešto do čega i sam držim…
Bjeki: Ne.
Cola: Na žalost, zbog nedostatka vremena, malo sam se isključio iz nekih stvari u kojima sam prije sudjelovao. Ali kad mogu pomognem kolektivu koji gura infoshop, radi novine “Ispod pločnika” i anarhistički sajam knjiga…
- Pitali ste me da li se srpski jezik izmenio u poslednje vreme i konstatovali kako se hrvatski izmenio tako što se udaljio od nekada zajedničkog, srpsko-hrvatskog jezika i kako je samo to udaljavanje bio centralni cilj tih izmena. Da li je problem takve vrste institucionalizacije nacionalizma prepoznat kod vas u društvu? Ako se jezik kreira u institucijama sistema, povrh rodno nesenzitivnog jezika koji reflektuje odnose dominacije, dobijamo jezik na kome se reflektuju i društvene i političke prilike datog istorijskog trenutka. Koliko su te nove izmene zaista uticale na govrni jezik? I šta mislite o fenomenu prevođenja sa srpskog na hrvatski od strane nekih anarhističkih kolektiva? Da li se tu radi o podilaženju nacionalističkoj klimi i javnom mnenju? Da li mislite da je to kontraproduktivno?
Cola:Mislim da taj problem nikada nije bio dovoljno diskutiran u društvu da bi bio prepoznat. S jedne strane, prepoznaju ga nacionalisti, koji ga i forsiraju, kao i ljudi koji se bave jezikom a čija većina to uopće ne smatra problemom nego su možda i sami sudjelovali u njegovoj kreaciji. S druge strane ljudi koriste taj jezik iz čiste navike, zbog konstantnog bombardiranja njime od strane države putem školstva, medija i raznih institucija. U momentu dok ovo pišem, program u kojem radim mi konstantno podcrtava sve srbizme u tekstu! Znači, te promjene su utjecale na govorni jezik, ali ljudi ih nisu doživjeli kao nikakav nasilni element nacionalizma. Povukao bih paralelu sa jezikom koji se koristi na toj nazovimo slobodarskoj sceni, a također je pun institucionaliziranih, akademskih izraza za koje smatram da su smišljeni od strane elite da bi povećali jaz između klasa. Srećom, brdo riječi iz doba Tuđmana nisu se ustalile niti u institucionalnom niti u govornom jeziku. Dijalekti su najmanje mijenjani u cijeloj toj priči i zato ih smatram najljepšim dijelom ovoga jezika.
Kod ovog zadnjeg dijela pitanja mislim da se radio o čistom prilagođavanju javnosti i mislim da je to u najmanju ruku smiješno.
Fistra: Krenuću od kraja pitanja… Uvjek mi je bilo smiješno kad bi neko prevodi sa srpskog na hrvatski i obrnuto jer ako uzmemo u obzir da ljudi u potpunosti razumije i da će primiti informaciju s potpunim razumjevanjem stvarno nevidim tu potrebu… Ali onda tamo negdje 2000. godine na jednom od satstanka komnetiramo letak i dosta ljudi na tom sastanku želi da se termini kao šta su radnici, borba pa do krajnosti solidarnost izbace i zamjene adekvatnijim riječima kako to nebi na nas bacilo sjenu nekih prošlih vremena, šta sad to znači, jednom sam prilikom i konstatirao da je to nacionalizam u nama s kojim se moramo znat nositi ali ljudi su me uvjeravali da su to samo termini, i danas to ne razumijem. Kako neko može biti alergican na riječ solidarnost i šta sad koristiti šta uzajamno pomaganje kao to je bolji hrvatski rijecnik… A to se i dogodilo kako bi digli nacionalnu svijest trebalo je raskrstiti sa starim i jezik se rapidno mijenjao i mnogi će reći da se nije puno promjenio jer se nisu zadrzale “ustaške” riječi, ali on se sve jedno profilirao onako moderno kao šta je i danas nacionalizam i fašizam moderna stvar, definitivno su političke sfere utjecale na sam jezik. To možemo vidjeti danas na modernom hrvatskom jeziku ali isto tako i prisutnosti engleskog jezika svugdje u svetu.
Bjeki: Na društvenoj razini, primjećujem kako se prije par godina osijećalo trenje u društvu, na svim razinama. Polemiziralo se, kudilo, odobravalo i ismijavalo što nam se dešava sa jezikom, a i jezicima u regiji. Danas jako malo ljudi polemizira, odobrava ili kudi, a više nikom nije smiješno. A i izlizala se teme, postala nezanimljva. Rekao bih kako većini ljudi više nije bitno što se dešava s jezikom, nije više jedna od tema razgovora. Velikim djelom zbog toga što se mediji bave drugim temama. Drugim djelom što je danas ovdje veći dio društva koncentriran na jedan subjekt i jedan do dva glagola (JA, IMATI, PREŽIVJETI), a tema jezika i kako promijene u njemu mijenjaju svijest i društvo su ostavljene manjini ljudi koja se također poprilično koncentrira na onaj subjekt i jedan ili obadva glagola. Kod jezika mi je zanimljivo što mnogo ljudi često ne razmišlja baš puno o tome što govore, i tako nesvjesno lažu i pričaju gluposti, masu toga ne razumijem kada razgovaram s nekim, žele nešto reći a ja čujem ono što su rekli, a ne ono što su mislili izraziti rečenim. Kad pitam za pojašnjenje kažu nešto treće, opet ili laž ili besmislicu. A shvaćam kako to rade nenamjerno. I ja to prečesto radim. Zato smatram kako ću se skoncentrirati na jednu određenu mikrorazinu, tj. da shvatim šta pričam, a time postići iskreno da pričam, nego na tu makrorazinu, jer ako znam šta pričam, znam i šta čujem. Također mi je bitniji sadržaj, a ne forma koja ga prenosi. Koncentriraću se da shvatim što je rečeno, napisano, prevedeno, bilo to prevedeno sa srpskog na hrvatski ili ne. Ne znam ti ja za te različite rase, jezike…
-Imate novi materijal i pripremate novo split izdanje sa bendom Csihas Beno. Kako to da ste se baš s njima u kolo uhvatili? I kakvi su utisci sa snimanja?
Cola: Na žalost, na snimanjima smo uvijek kratki sa vremenom pa to malo kvari ukupni dojam. Ali sve u svemu, iako na momente naporno, sa snimanja ostaje sjećanje na tri dana druženja i uživanja. Suradnja sa Csihas Beno je klasična pank priča. Poznanstvo preko fanzina i distribucije, pa kasnije i zajedničkih koncerata dovelo je do ideje za zajedničkim izdanjem…
Oli: Csihasi su se dogodili kao što ti se dogodi brdo neočekivanih stvari u životu. Odsvirali smo par koncerata s njima i skužili da možemo energetski funkcionirati. Na snimanju je bilo super, baš preslušavamo nemiksani materijal i još uvijek sam oduševljen. Miks bi trebali baciti u 2. mjesecu, a ubrzo nakon toga bi valjda trebao i taj vinil ugledati svjetlo dana. Ne mogu dočekati….
-U kojim aktivnostima pronalazite zadovoljstvo? Da li mislite da je ono (zadovoljstvo) bitno ili/ i nužno kada su u pitanju vaše političke aktivnosti? Da li za vas praksa koja izjednačava sredstvo sa ciljem sama po sebi pruža zadovoljstvo?
Fistra: … kad smo odlazili za Brisel na demonstracije nije mi se dalo ići, bili smo bez financija, jedino za šta smo imali je bio keš za soping kartu do Trsta, od tamo šverc, stotinu presjedanja do Pariza, pa šverc Pariz-Brisel… Sve je to trajalo dobra tri dana… To smo već prošli i nisam imao opet volje to odrađivati, ali s druge strane želio sam ići dalje i dati doprinos… to smo uradili! Nikad nisam volio ići u antifa akcije, ne volim skakati po ljudima, ne volim kad oni skaču po meni, ne volim noževe, pištolje, ali sve me je to obilježilo, rehabilitacije u bolnicama murija postale su naša svakodnevica, ali s druge strane nisam htio da se moje aktivnosti odraze samo na bend, fanzin, izdavaštvo, znači na stvari koje me jako ispunjuju i koje volim, nego sam htio dati doprinos u borbi … Kad smo radili grafite najviše smo volili ispisivati glavni cilj edukacije nije znanje nego akcija …. mogu ti reć da me je to poprilično odredilo.
Cola: Kako mi se mijenjaju prioriteti u životu, tako se mijenjaju i stvari koje me vesele. Ima nekih konstanti (muzika, druženje, stolni tenis …) ali ostalo uglavnom ovisi o okolnostima. Ne sudjelujem u političkim aktivnostima koje mi ne pružaju zadovoljstvo i mislim da ako netko odrađuje stvari sa kojima se ne osjeća dobro treba ići raditi za neku stranku čiji se program slijedi bez pogovora. Prema tome, smatram da sredstva i ciljevi moraju biti međusobno povezani.
-Koliko je u malim koracima, krećući se ka konačnom cilju, važno negovati pozitivan duh i optimizam? Da li je vama u ovoj svakodnevnom životu i obitavanju u društvu koje nije po meri vas samih (konzervativnom, nacionalističkom i na bilo koji drugi način ograničavajućem) teško iznedriti vedrinu?
Cola: Taj konačni cilj bi trebao biti pozitivan pa bi tako i na putu do njega trebalo održati pozitivan duh i optimizam. Ali zbog ovih stvari koje si navela, plus još što stvari koje stišću iz dana u dan, nekad je teško, gotovo nemoguće, iznjedriti vedrinu. Jebiga, to su razdoblja u životu i imam osjećaj da sam razapet između dvije strane; one “bit će bolje” i one “uvijek će biti sve gore i gore”.
Fistra: Za mene su bitni ti mali koraci, važno je da radimo. Konačan uspijeh me nikad i nije toliko zanimao, ni krajnji ni onaj koji bi mogli dosegnuti trenutnim radom… Bilo mi je najbitnije da radimo jer samo tako smo mogli učiti… Pozitivan duh je uvjek bio prisutan… optimizam nije nikad bio dio naše priče uvjek smo bili realni i zato smo znali gdje stojimo i kakvi su nam izgledi… Baš komentiram film “Bastards of utopia” s jednim poznanikom i on mi kaže sve je to ok, ali precrnjak mi je sve skupa, a i sve skupa mi odiše previše neuspjehom… I bio je u pravu pa nije to holivudska produkcija… Ko je gledo dokumentarac o anarhističkoj borbi sa sretnim krajem? Kada će i postajati uvjeti za takav kraj, onda sami ti dokumentarci neće biti niti potrebni, kao i sam anarhizam…
Cola: A za održavanje pozitivnog duha, evo dva vica…
- Dvoje ljudi u sudnici čeka kraj brakorazvodne parnice. Nakon nekog vremena pojavljuje se sudac i kaže:
“Sada ni službeno više niste muž i žena.”
A tip će na to:
“A jesmo još uvijek brat i sestra?”
- Koliko je punxa potrebno da bi se promijenila žarulja?
100.
Jedan mijenja, a ostali su na guest listi.
Zašto pank bend i kada ste počeli sa radom? Koja ja bila ideja za osnivanje benda? Da li ste već na samom početku bili prijatelji, ili se prijateljstvo razvijalo kroz bend?